POVIJEST I RAZVOJ PASMINE

Da bi bolje razumjeli pasminu potrebno je osvrnuti se 200-injak godina unazad. Kao većina terijera i bulterijeri potječu sa britanskog otočja, kao križanci bulldoga i različitih vrsta terijera. Osvrnut ćemo se na same početke pasmine.

PREDAK BULLDOG

Stoljećima je borba sa bikovima bila poput nacionalnog sporta. Tadašnju vrstu bulldoga koristili su mesari i to u svrhu obuzdavanja velikih životinja poput bikova, na način što su bikove prikačili za nos.  Sportska verzija ove aktivnosti utaborila je bulldoge protiv privezanih bikova. Krajem 18. stoljeća borbe sa bikovima (bull baiting) počele su gubiti na popularnosti u odnosu na borbe pijetlova i borbe pasa. Tadašnji bulldog je bio viši, duže glave i općenito je bio puno okretniji nego današnji bulldog. Međutim, unatoč svojoj okretnosti, snazi, odlučnosti i hrabrosti nisu pružali dovoljno spektakla u borbenim jamama jer im je falilo brzine i agilnosti koja je bila potrebna da zadovolji rulju. Tu nastupaju terijeri, čije ime potječe od lat. riječi “terra” što znači “zemlja”. Uzgajani da idu pod zemlju i ubijaju štetočine, terijeri su bili (i još uvijek jesu u velikom postotku) smioni, agilni i brzi. Kao takvi upotpunili su bulldoga u svakom pogledu i ubrzo su križanci bulldoga i terijera  postali pravi izbor u borbama pasa. Takvi križanci znatno su varirali  u građi, bojama i veličinama međutim, te fizičke karakteristike bile su nevažne, važan je bio jedino njihov učinak u borbenoj jami. Manji psi natjecali su se u lovu na štakore, a izazov je bio ubiti određenu količinu štakora u što kraćem vremenu.

VRIJEME PROMJENA

Godine 1835. borbe sa bikovima konačno su zabranjene. Zabranjene su i borbe pasa, ali to nije imalo baš velikog učinka jer su borbe “preseljene” u ilegalu. Međutim,  iskrsnule su neke druge društvene promjene. Do tada su psi, osim onih nekoliko koje je posjedovala aristokracija, morali zarađivati za hranu i opstanak; neki su bili čuvari, neki su pratili ovce ili služili za lov na lisice i jelene. Dakle, uglavnom su se psi držali da bi pomagali u svakidašnjem poslu, kao što su već spomenuti mesari držali bulldoge. U to Viktorijansko doba pojavila se nova i bogata srednja klasa, koja si je mogla priuštiti da posjeduje psa bez posebne svrhe pokazujući time socijalni status. Takvi psi postali su poznati kao ljubimci i visoko cijenjene životinje.

Neformalne izložbe pasa počele su 1850.-ih, a prva službena izložba pasa bila je održana 1859. godine, nedaleko od Newcastlea. Nakon toga uslijedila je još veća izložba u Birminghamu. Novi društveni događaji ubrzo su postali vrlo popularni.

BIJELI KAVALIRI

Jedan od izlagača na spomenutoj izložbi u Birminghamu bio je i James Hinks, lokalni trgovac životinjama i carinik. Hinks je također bio i ugledan trgovac psima, posebno poznat po svojim bulldozima, od kojih je najbolji bio bijeli pas zvan Madman. Nakon uspjeha sa Madmanom, Hinks se okrenuo uzgoju i izlaganju bulterijera. Treba napomenuti da su bulterijeri koji su izlagani na tim prvim izložbama, bili vrlo šarolika družina varirajući u bojama i tipovima. Hinks je uzgojio novog, uglađenog bulterijera duže i glađe glave, te prepoznatljivog po čisto bijelom krznu. U to vrijeme uzgajao je i bijelog engleskog terijera (danas izumrlog, ali vrlo sličnog Manchester terijeru) kojeg je koristio u uzgoju bulterijera kako bi ga oplemenio, te kako bi dobio bijelo krzno. Nekoliko godina Hinksovi psi dominirali su izložbenom scenom, sve dok iznenada 1869. godine nije rasprodao većinu svojih uzgajivačnica i umirovio se. Do tog je vremena njegov tip bulterijera već bio dobro utemeljen, te je često nazivan bijelim kavalirom obzirom na prepoznatljivo bijelo krzno. “Staromodni” psi, uglavnom obojani i grublje građe, bili su udaljeni sa izložbi. S vremenom su postali poznati kao Stafordski bulterijeri koji su danas vrlo popularna pasmina. Hinks je neosporno utemeljitelj modernog bulterijera. Zna se da je u razvoju pasmine koristio tada postojeće bulterijere, engleske bijele terijere, bulldoge i dalmatinske pse, međutim sumnja se i da je vjerojatno dodao španjolskog pointera, te čak i hrta.

RAZVITAK PASMINE

Bulterijer kakvog danas znamo duguje svoj izgled britanskim uzgajivačima, koji su u prvoj polovici 20. stoljeća radili na promjenama i razvitku pasmine. Prvi izazov je bio stvoriti lijepe uši koje će biti manje, tanje i uspravne. Uspjeh je postignut većim djelom 1920.-ih godina, no i dan danas nekim štencima treba pomoć kako bi im se uši potpuno podigle. Drugi razvojni pomak tiče se oblika glave. Početkom stoljeća uzgajivači su počeli spominjati “down-face”, što je značilo da bi umjesto ravne njuške trebalo dobiti zaobljenu njušku. Taj jedinstveni oblik glave postao je sveti gral za uzgajivače i jedinstvena značajka pasmine. Razvoj moderne glave sa spektakularnim down-faceom bio je fokus postignuća mnogim generacijama uzgoja. Značajan napredak postignut je u 1920.-im godinama, te nakon drugog svjetskog rata. U 1970.-ima razvile su se glave kakve se susreću u opisu pasminskog standarda. Treći značajan razvojni pomak tiče se boje krzna. Nakon povratka iz Indije, gdje je bio u lovu sa svojim starim tipom bull and terriera, Ted Lyon (Sher) doživio je bijelog kavalira kao pre nježnog i odsutnog duhom. Kako bi mu povratio zaigranost odlučio je križati bijelog kavalira sa stafordskim bulterijerom.

Bulterijer je bio jedan od nekoliko karakterističnih pasmina koje su se razvile križanjem buldoga i terijera tijekom 19. stoljeća. Pasmina dijeli zajedničko nasljeđe sa stafordskim bulterijerom, direktnim nasljednikom tih originalnih križanja i tri ostale pasmine stvorene u Americi – pit bul terijera, stafordski terijer (kasnije preimenovanog u američki stafordski terijer) i boston terijera.

Izvor: “The bull terrier” by D.Harris