BOLESTI

GLUHOĆA

Gluhoća predstavlja jedan od najčešćih problema kod bulterijera. U prošlosti su najveći problem za pasminu predstavljali psi gluhi na jedno uho, pošto se kod takvih pasa u većini slučajeva nije moglo otkriti da su gluhi, a nije postojao test kojim bi se dijagnosticirala gluhoća, pa su takvi psi bili korišteni u daljnjem uzgoju i nažalost prenosili bolest na svoje potomke. Na svu sreću danas postoji elektronički test za otkrivanje gluhoće i to još u vrlo ranoj dobi. Brain Auditory Evoked Response (B.A.E.R.) je test kojim se otkriva gluhoća, djelomična ili potpuna. Test se može raditi kod štenaca već u dobi od 5 tjedana starosti. Izvodi se pod laganom sedacijom tako da nije bolan za psa. Test se radi jednom u životu psa i nije ga potrebno ponavljati.

Razlikujemo unilateralnu ili gluhoću na jedno uho i bilateralnu, odnosno potpunu ili gluhoću na oba uha. Kod unilateralne gluhoće u većini slučajeva vlasnik neće ni primijetiti da pas ima ikakvih problema sa sluhom. Pas sasvim normalno funkcionira i on može biti savršen ljubimac, kao i svaki drugi zdravi pas. Koliko god da je dobro da takav pas može normalno funkcionirati, utoliko i nije dobro jer je teže otkriti da postoji problem koji se može prenijeti na potomstvo. Kod bilateralne gluhoće, odnosno potpune gluhoće, stanje je drugačije. Ovakvi psi se jako teško snalaze i funkcioniraju u svom okruženju. Vrlo ih je teško kontrolirati i naučiti osnovnim stvarima, te u većini slučajeva predstavljaju opasnost za okolinu i sebe same. Svaki odgovoran uzgajivač trebao bi testirati pse koje koristi u uzgoju kako bi se smanjila mogućnost prenošenja gluhoće na štence. Također uzgajivač bi trebao testirati i štence prije prodaje i to je jedini način kako smanjiti postotak gluhoće kod bulterijera. Pošto terapije nema, svi psi kod kojih je dijagnosticirana gluhoća, bilo unilateralna ili bilateralna, ne smiju se koristiti u uzgoju.

BOLESTI BUBREGA

Kronične bolesti bubrega te policistična bolest bubrega često se javljaju kod bulterijera. Nažalost, ne postoji specifična terapija za ovakva oboljenja, već je ona simptomatska, no u većini slučajeva, bez obzira na terapiju, bolest rezultira ranim uginućem. Pomoću UPC testa (Urea Protein Kreatinin ratio) određuje se količina proteina u urinu i na taj način se može dijagnosticirati da li dolazi do poremećaja u radu bubrega. UPC kod zdravih pasa iznosi do 0,5; no kod bulterijera svi psi koji imaju UPC iznad 0,3 ne bi se smjeli koristiti u uzgoju. Uz UPC, također se preporuča SDMA(Symmetric dimethylarginine) test iz krvi koji je trenutno najosjetljiviji i najtočniji test za uvid u stanje bubrežne funkcije. Bolest policističnih bubrega (PKD) karakterizira nastanak cisti u parenhimu bubrega. Te ciste su ispunjene tekućinom, uglavnom vodom i u početku su malene i ne predstavljaju ozbiljnu smetnju u radu bubrega. No s vremenom ciste se povećavaju i zauzimaju veći dio bubrežnog tkiva, te se bubrežni parenhim postepeno gubi dok bubreg potpuno ne izgubi svoju funkciju. Najsigurniji način dijagnostike PKD-a je ultrazvučni pregled bubrega, te DNK testiranje na policističnu bolest bubrega. Svaki bulterijer koji se koristi u uzgoju treba imati UPC i SDMA vrijednosti u normalnim granicama te ultrazvučni pregled bubrega bez prisutnosti cista, za ženke se preporuča raditi sve navedene testove prije svakog parenja, a za parnjake jednom godišnje.

BOLESTI SRCA

Kod bulterijera se javlja nekoliko nasljednih bolesti vezanih za srce. Najčešće bolesti vezane su za srčane zaliske, pa se prema tome i najčešće javljaju stenoza zalistaka aorte i mitralna insuficijencija. U manjem postotku se javlja dilatativna kardiomiopatija.

Stenoza zalistaka aorte je bolest do koje dolazi zbog poremećaja u zaliscima koji se ne otvaraju dovoljno i pri tome srce ne uspijeva izbaciti svu krv iz lijeve klijetke. Na taj način srce je prisiljeno jače raditi pa dolazi do zadebljanja miokarda lijeve srčane klijetke. Kod mitralne insuficijencije radi se o poremećaju u radu mitralnih zalistaka koji se nalaze između lijeve pretklijetke i lijeve klijetke. Ovi zalisci se ne zatvaraju potpuno pa se krv, koja je pristigla u lijevu klijetku iz lijeve pretklijetke, prilikom kontrakcije lijeve klijetke djelomično vraća u lijevu pretklijetku umjesto da cijela količina bude izbačena u aortu. Zbog toga se volumen lijeve pretklijetke povećava da bi srce moglo primati veći volumen krvi. Kod dilatativne kardiomiopatije dolazi do poremećaja volumena komora srca, pa ono izgleda kao lopta. O kojoj god od ovih srčanih mana da se radi uvijek postoji opasnost od zatajenja srca. Klinički znakovi bolesti razlikuju se ovisno o težini i stupnju bolesti. Uglavnom takvi psi nisu sposobni niti na manje fizičke napore, često ostaju bez zraka, javlja se kašalj, nesvjestica, bljedilo sluznice …

Srčane mane ne mogu se izliječiti. Ako su dijagnosticirane na vrijeme, uz pomoć lijekova, mogu se držati pod kontrolom. Svakog psa koji će se koristiti u uzgoju trebalo bi jednom godišnje podvrgnuti kardiološkom pregledu koji uglavnom uključuje auskultaciju, palpaciju bila, RTG snimanje, ultrazvuk i color doppler. Psi kod kojih se otkrije bilo kakav oblik srčane bolesti ne smiju se koristiti u daljnjem uzgoju.

LUKSACIJA PATELE

Luksacija patele može biti nasljedna i stečena. Patela je malena kost koja je sastavni dio koljenog zgloba. Uz pomoć ligamenata fiksirana je s prednje strane koljenog zgloba. Ligamenti omogućavaju pateli da klizi po žlijebu natkoljenične kosti kako pas sagiba i pruža nogu. Kod luksacije dolazi do iskakanja patele iz pozicije. Postoje 4 stupnja luksacije patele ovisno o jačini promjene. Prema tome razlikuju se i simptomi koji se uglavnom očituju šepanjem, a jačina šepanja ovisit će o stupnju bolesti. Kod trauma koljena može dođi do frakture patele, ali daleko najčešća patologija je medialna patelarna luksacija, problem koji se javlja u razvoju psa, pa je obično dijagnoza postavljena kada je pas star 6-7 mjeseci.

Svakog psa koji se koristi za uzgoj trebalo bi najmanje jednom u životu pregledati na luksaciju patele, a pregled se sastoji od palpacije i RTG snimke. Psi koji pokazuju bilo koji od stupnjeva luksacije patele na jednom ili oba koljena, ne smiju se koristiti u daljnjem uzgoju.

SMRTONOSNI AKRODERMATITIS

LAD (Lethal Acrodermatitis) je neizlječiva bolest kod bulterijera, smrtonosni sindrom klinički karakteriziran usporenim rastom, progresivnim akrodermatitisom, kroničnom piodermijom, ispucanim i upaljenim stopalima, sklonosti infekcijama, kroničnom upalom pluća i proljevom, nerijetki šumovi na srcu, te također i problematično ponašanje. To je metabolički poremećaj za koji se vjeruje da je uzrokovan nedostatkom cinka u organizmu i zato ih još nazivaju „Zincers“ ili „Zincer štenci“. Nastaje kada su oba roditelja nositelji neispravnog gena. Cink dopunom ne može se spasiti Zincer štene, jer štene nije u stanju da ga apsorbira putem metabolizma. Mogući pokazatelji su visoko nepce, kratak jezik, rane i kraste na nogama i oko lica i ušiju, sporiji u razvoju od braće i sestara iz legla, manji su i boja im je izblijeđena. Mnogi LAD štenci ne pokazuju ove simptome osim razliku u veličini od ostalih štenaca iz legla u dobi do 16 tjedana. Kad su tek okoćeni najmanji su u leglu i mogu izgledati ružičasto pošto im fali pigment. Obično je prva indikacija nemirno gladno štene. Iako se čini da dobro sisaju, nikada ne unose dovoljno majčinog mlijeka što se može vidjeti ako ih važete nakon obroka. Od 2018. godine dostupan je genetski test za ovu opaku bolest pomoću kojeg su uzgajivači dobili vrijedan alat kako bi izbjegli LAD.

PRIMARNA LUKSACIJA LEĆE

PLL (Primary Lens Luxation)  je nasljedna abnormalnost oka koja pogađa minijaturne bulterijere. Karakterizira ga dislokacija leće u oku zbog loma ligamenata koji drže leću na mjestu. Dob početka je varijabilna ovisno o tome ima li pas jednu ili dvije kopije mutacije, ali oboljeli psi obično dobivaju simptome između druge i osme godine starosti s iznenadnim znakovima iritacije oka. Simptomi luksacije leće uključuju pretjerano treptanje, škiljenje i suzenje oka. Iščašenje leće može se dogoditi i u prednjem i u stražnjem položaju unutar oka, ali je iščašenje u prednjem položaju češće i ozbiljnije. Ako se odmah ne liječi, dislokacija leće može dovesti do glaukoma i gubitka vida. Postoji genetski test na PLL koji je obavezan za sve minijaturne bulterijere koji se koriste u uzgoju.

LARINGEALNA PARALIZA

LP (Laryngeal Paralysis) je nasljedna bolest koja pogađa minijaturne bulterijere. Mišići grkljana odgovorni su za stabilnost i funkciju psećeg govornog sustava. Oni su odgovorni za kontrakciju, a kada ne rade ispravno, može doći do laringealne paralize. Laringealna paraliza kod pasa najbolje se može opisati kao unutrašnji kolaps hrskavice u grkljanu. Kada laringealni mišići postanu paralizirani ili oslabe, oni će se opustiti, što će rezultirati kolapsom hrskavice. Najčešći simptomi koje pokazuju psi s laringealnom paralizom su bučno disanje, kašalj, nedostatak daha, netolerancija na tjelovježbu, disfonija (promjene u psećem lavežu). Bolest može završiti smrću jer psu onemogućava normalno disanje, unos hrane i pića te fizičku aktivnost, stoga može doći do gušenja, kolapsa i sl. Dostupan je genetski test za LP kod minijaturnih bulterijera i obavezan za pse koji se koriste u uzgoju.